Era znanstvenih proučavanja na Velebitu započela je početkom XIX stoljeća s putovanjem Pála Kitaibela (1750 - 1817), botaničara iz Budimpešte. On je 1802.g. gotovo mjesec dana proveo na Velebitu istražujući njegovu floru. Njegov putni dnevnik čuva se Narodnom muzeju u Budimpešti. Rezultati koje je objavio u svom djelu "Descriptiones et icones plantarum rariorum Hungariae" privukli su Velebitu čitav niz botaničara.

1818.g. Friedrich G. Bartling, (1798 - 1875), profesor botanike na sveučilištu u Göttingenu istraživao je Senjsko bilo i nalaze objavio 1820.g. (Hannover) i 1819.g. (Flora).

Bečki liječnik Nicolaus Th. Host (1761 - 1834), također je istraživao okolicu Senja u razdoblju 1825.g do 1830.g.

Kustos muzeja u Budimpešti Joseph Sadler (1791 - 1849) bio je sa istom svrhom na Badnju.

Zatim dolaze na Velebit zaredom general Ludwig von Welden (1782 - 1853), koji se je 1828.g. penjao na Sveto brdo, šumarski stručnjak Joseph Kargl iz beča koji je od 1833.g. do 1839.g boravio u Dalmaciji i obilazio južni dio Velebita, Josip Rabrizius istraživao je velebit 1830.g., a naročiti je poznat Andreas Alchinger (1791 - 1864), profesor iz Zadra koji je izveo 17 botaničkih ekspedicija na Velebit i nalaze objavio u "Flori Jadrensis" 1832.g.

Godine 1838. mali Alan na Velebitu posjećuje zanimljiva ličnost saskog kralja Friedricha Augusta II (1797 - 1854), pasioniranog botaničara.

Tri godine kasnije Velebit obilazi dr. Josip Clementi iz Verone u čijem se herbaru nalaze biljke sa Velebita.

Za poznavanje dalmatinske i velebitske flore mnogo je učinio poznati padovanski liječnik - botaničar Roberto de Visiani (1800 - 1875). On je obrađivao floru koju su mi sakupljali zadarski javni bilježnik dr. Domeniko Papafava i dr. Anton Mazzoleni iz Šibenika. Osobno nije nikada bio na Velebitu. U Visijanovom herbaru mnoge biljke su označene "Velebit Visiani".

Godine 1845. Sadikovac posjećuje dr. Josif Pančić (1814 - 1888), osnivač srpske akademije, botaničar hrvatskog porijekla, u ono vrijeme još je bio nepoznat.
Zanimljiv je pokušaj dvorskog vrtlara iz Beča Franza Malyja (1823 - 1891) koji je pokušao neke biljke sa Velebita presaditi u Beč. On je na svojim putovanjima 1852. i 1853.g. otkrio neke nove vrste koje su kasnije opisali Visiani, Kerner i Beck.

Godine 1852. prvi put se na Velebitu pojavljuju liječnik Josip Schlosser (1808 - 1882) i Ilirac, pravnik Ljudevit Vukotinović (1813 - 1893), osnivači hrvatske flore i započinju znanstveno natjecanje sa stranim istraživačima. Plod njihovih dugogodišnjih istraživanja je djelo "Flora croatica" (Zagreb 1869.) koja je ubrzo došla na metu stranaca. Tako je dr. A. Neilreich već iste godine predbacio njihovim autorima da su iz patriotskih razloga naveli neke biljke kojih u Hrvatskoj nema, ali je dr. Dragutin Hirtz u "Reviziji hrvatske flore" (1908 - 1915) ipak mnoge od njih dokazao.

Godine 1863. na Crnopac je došao bečki zoolog JohanZelebor i tu otkrio runolist.

Posebno poglavlje u istraživanju Velebita pripada majoru Ljudevitu Rossiju (1850 - 1932), porijeklom iz Senja, koji je 45 godina sakupljao hrvatsku floru. U botaničkom zavodu u Zagrebu čuva se njegov herbar i itinerar iz kojaga je vidljivo da su njegova putovanja trajala od 1869 do 1914.g. Rossi je bez sumnje bio jedan od najboljih pozavatelja hrvatske flore. Među domaćim istraživačima toga vremena treba uz Rossija spomenuti profesora senjske gimnazije Viktora Mihailovića koji je 1873.g. u školskom programu objavio "Floru senjske okolice" i učitelja Dragutina Hirtza (1853 - 1921), najmarljivijeg putnika u povijesti naše nauke. On se podjednako istaknuo kao botaničar, putopisac, geograf i propagator planinarstva.

Velebit je također privukao pažnju profesora botanike Vincenza Borbasa (1844 - 1905), koji je od 1875. do 1884.g. četiri puta putovao po ovoj planini i objavio o njoj niz radova u Austrijskom botaničkom časopisu.

U XX stoljeću među prvima se javlja na Velebitu slovenski botaničar Rajko Justin (1865 - 1938), sa svojom ekspedicijom 1904.g., zatim dolazi dr. Ernest Sagorski, također botaničar, koji je 1906.g. punih četrnaest dana istraživao Velebit u okolini Oštarija. Slijedeće godine dr. Erwin Janchen i Bruno Watzi iz Beča obilaze niz vrhova južnog Velebita.

1908. godine dolaze tri botaničara: Rudolf Paul iz Beča, Johan Wagner i Arada i Paul Greguss iz Bidimpešte.

Narednih godina nastavlja se prava najezda botaničkih istraživača iz Budimpešte. Najaktivniji je dr. Eugen Kümerle (1876 -1931) iz Budimpeštanskog nacionalnog muzeja. Slijedeće godine otkriva Lesquerellu velebiticu.

U godinama prije prvog svijetskog rata penje se 1909.g. profesor R. Breyer iz Berlina na Sveto brdo, a M. Servat iz Praga koji zbog vojne vježbe boravi u Zadru. Nalazi zanimljive lišajeve i objavljuje ih 1910.g. u mađarskom botaničkom časopisu.

Ljeti 1912.g. Julius Baumgartner, botaničar i financijski savjetnik, boravi na Velebitu mjesec dana, a Englez W. R. Dykes 1913.g. nalazi na velincu Iris illyricu.

I na kraju , jedan od najvećih eksperata za biljni svijet Velebita je Ärpäd von Degen (1866 - 1934), profesor botanike na budipeštanskom sveučilištu, koji je dobar dio svoga života posvetio našoj planini. Rezultat njegovog istraživanja koje je trajalo od 1894. do 1913. je njegovo životno djelo, kapitalna knjiga o Velebitu "Flora velebitica", koju je poslije njegove smrti izdala mađarska akademija nauka na njemačkom jeziku u četiri debela sveska enciklopedijskog formata (1936 - 1938). S tim je Velebit dobio stručnu monografiju kakvom se rijetko koja planina u može pohvaliti. Uz Degenovo ime vezan je i jedinstveni raritet velebita, endem Degenia velebitica, a i pronalazak glasovitog relikta Sibireje croatice koje treba zahvaliti jednom njegovom putnom kolegi , Stefanu Kocsisu.