Kakva su bila naselja u Velebitu u starom i srednjem vijeku i kolika je bila gustoća stanovništva u to doba, ne može se brojčano utvrditi, ali se sigurno može zaključiti iz nekih povijesnih dokumenata da je Velebitski prostor bio tada naseljen, da se stanovništvo bavilo stočarstvom i ratarstvom, da su stočarstvo, ratarstvo i drvo bili predmet trgovačke razmjene, koja se tada odvijala preko Senja, Baga, Obrovca i Zadra.
Osvajanjem Like i Krbave od strane Turaka imalo je za stanovnike Velebita teške posljedice. Godine 1527. Turci osvajaju Krbavu, a godinu kasnije i Liku. Oni tako stvaraju Lički sandžak, zapravo oblast koja je osim Like i Krbave obuhvaćala i sjevernu Dalmaciju do rijeke Krke. Kada je 1537.g. pao Klis, sva današnja Dalmacija, osim dalmatinskog primorja koje je bilo pod Mletačkom vlasti, od Velebita do rijeke Cetine dolazi pod Tursku vlast. Kako je Klis već bio pripadao pod senjsku krajišku kapetaniju, kliški branioci sele se u Senj i njihovim dolaskom otvara se herojsko razdoblje u povijesti grada Senja, gdje je došla do izražaja borbenost i hrabrost našeg čovjeka protiv nadmoćnih turskih i mletačkih osvajača. Prvotni broj povećavao se s vremenom novim pridošlicama iz podvelebitskog primorja, iz Dalmacije, Istre i naših otoka i svi oni s domaćim Senjanima postadoše osnivači čuvene i poznate uskočke mornarice.
Pljačkaški odredi neredovite turske vojske, tzv. martolozi, vršili su česte i iznenadne provale u naselja podvelebitskog primorja, odvodeći narod u ropstvo i tako pripremali teren za redovnu tursku vojsku. Oštarijski prolaz ili "Stara vrata" otvarao im je put prema Bagu, "Turska vrata" ispod Alana otvarao im je put prema Jablancu, a Krasanska duliba i stari prolaz kroz Senjsko bilo: Razvale, Kućišta, Konačišta, omogućavali su im da se pojave u okolici Senja. Tako je teška katastrofa zadesila Bag (Karlobag) 1525.g. kada su Turci iznenada napali grad, porušili gradske zidine i poveli za sobom preko 300 zarobljenika. Grad je kasnije obnovio vojvoda Karlo 1579.g. a, 1580.g. dobio je po njemu današnje ime Karlobag. Nešto kasnije (1592) Mlečani su ponovo razorili grad da bi spriječili pljačkanje mletačkih brodova u velebitskom kanalu od strane senjskih uskoka.
Slična sudbina prijetila je i Senju. Turcima je bilo mnogo stalo da se dočepaju Senja, jer im je taj tvrdi grad smetao u njihovim osvajačkim i pljačkaškim pohodima prema zapadu. Turci su još 1468.g. oplijenili okolinu Senja i provalili sve do senjske luke. Da zaštiti Senj, general Ivan Lenković dao je porušiti u okolici Senja franjevački samostan Sv. Petra i benediktinski samostan Sv. Jurja da ti samostani Turcima ne posluže kao uporište pr zauzimanju Senja. od materijala porušenih samostana podignuta je poznata kula Nehaj (1550 - 1558). Ako je stanje u zaštićenom Senju bilo loše, razumljivo je da je u nezaštićenim okolnim velebitskim naseljima moralo biti još mnogo teže. Strah od iznenadnih provala turskih pljačkaških četa i težnja da se sačuva goli život primorala je stanovnoke velebitskih naselja da napuste svoja ognjišta. Pribjegavali su u Senj ili su odlazili na susjedne otoke gdje su nalazili sigurnije sklonište. Isti migracijski proces je bio i u Dalmaciji gdje su npr. stanovnici makarskog primorja pred turskom opasnošću pribjegavali na obližnje otoke Brač i Hvar.
Na prostoru podvelebitske primorske padine vršio se u toku druge polovice VI stoljeća pravi mali rat. Uskoci su iz Senja izvodili kombinirane pomorsko-kopnene akcije na taj način što su se iskrcavali u podvelebitskim dragama, ulazili duboko u Velebit i vraćali se s plijenom koji su tovarili u svoje male brodice usidrene uz obalu. Te su akcije imale odijeka i u međunarodnom planu. Kad je Venecija sklopila mir s Turcima, morala se obavezati da će sa svojom mornaricom spriječiti uskočko četovanje, a to je izazvalo nove komplikacije između Austrije i Turske.
Osvajanjem Like Turci su našli zemlju s malo stanovnika i u toku XVI i XVII stoljeća nastojali su da dovedu iz unutrašnjosti Balkanskog poluotoka, a najviše iz centralne Bosne i stare Raške, nove doseljenike, uglavnom srpsko stočarsko stanovništvo, koje su obično raspoređivali uz utvrđena mjesta da im obrađuju zemlju i u slučaju rata da im služe kao obrambeni zid. Zbog toga su Turci imali namjeru da zauzmu i velebitsku primorsku padinu kako bi naselili nove koloniste. Na diplomatski prtest bečkog dvora Turci odgovaraju da je primorska velebitska padina pravno njihov posjed, jer su prava ranijih gospodara Like, knezova Kurjakovića, koji su bili vlasnici srednjeg dijela velebitskih primorskih obronaka prešli na njih kao nove gospodare Like. Turci su u nekoliko navrata pokušavale da nasele puste krajeve oko Baga svojim kolonistima. Na prisustvo Turaka u Velebitu podsjećaju mnogi današnji tamponimi: Begovača, Odžino brdo, Turska vrata iznad Jablanca, Alaginac kod Kize, Sadikovac na jugu Oštarija, Muhamedovac iznad Rujna, Ramino korito južno od Oštarija itd.
Krajiške vlasti u Senju i Karlovcu nastojale su zbog strateških razloga da puste i pogranične krajeve nasele svojim podanicima. Tako je do prve seobe Krmpoćana iz sjeverne Dalmacije došlo 1605.g. Senjski kapetan Danilo Frankol, u dogovoru sa grofovima Nikolom i Jurjem Zrinskim, preselio je te godine pedesetak porodica, oko 700 ljudi i 20 000 komada stoke iz sela Krmpota kod Zemunika u Lič kod Fužina. Krmpoćani u Liču, protiveći se da budu u kmetskom odnosu prema novim gospodarima, napustiše Lič i spustiše se prema jugu, stvoriše novo naselje koje je po njima dobilo ime Krmpote, a odatle su u toku XVIII st. silazili u Senj i pojedinačno se selili u velebitsko Podgorje.
Na isti način kao krajiške vlasti postupale su u sjevernom dalmatinskom primorju i mletačke vojne vlasti, nastojeći primati k sebi nove doseljenike da s njima pojačaju svoju granicu. Ta je akcija bila živa naročito za vrijeme Kandijskog rata (1645 - 1669), u kome je cijela Dalmacija, od makarskog primorja do Novigrada na sjeveru, bila poprište oštrih borbi i ratnog pustošenja. Mletačkim vlastima išlo je u prilog da što više naroda pod turskom vlasti prijeđe pod njihovu vlast. Na taj način oni su kolonizirali puste krajeve, a s druge strane novi doseljenici davali su mletačkoj vojsci hrabre ratnike. Mlečani su tako nakon Kandijskog rata naselili i područje današnjeg Starigrada ispod Paklenice i Seline.
Najstarije župske matice počinju s 1695.g. a to su župe Sv. Juraj koja je obuhvaćala čitavo područje do Jablanca, jer se župnik Ivan Vukelić , koji je 1695. počeo voditi maticu, potpisuje kao župnik "svetojurski" ili "svetojurački" i kao župnik "jablanski", već prema tome gdje vrši svoje funkcije. Kada se broj stanovnika povećao prirodnim priraštajem ili doseljenjem, osnovane su u toku XVIII stoljeća stalne župe u Jablancu, Starigradu, Lukovu i Krasnu. Najstariji i najbrojniji sloj pripada onim doseljenicima koji su u toku XVIII stoljeća došli ovamo kad je ovaj kraj, zbog opasnosti od turskih pljačkaških upada, ostao pust i nenaseljen. Ti su doseljenici došli ovamo u više navrata s područja današnjih mjesta Nin, Biograd i Benkovac, a to je tada bilo granično područje izmežu Austrije, Turske i Venecije i pojedinačno su se spuštali iz planinskih naselja Liča, Sv. Jakova, Krmpota, Krivog puta i Veljuna, gdje su se najprije naselili u početku XVIII st. ili su bježali ispred Turaka i Mlečana i naseljavali se na pusta zemljišta južno od Karlobaga. Oni i danas čine jednu kompaktnu cjelinu i seba nazivaju Bunjevcima.
Drugi sloj stanovništva pripada doseljenicima koji su u toku XVIII st. doselili u ove krajeve iz vinodolskog primorja, iz Senja i sa susjednih otoka Krka, Cresa, Lošinja, Raba i Paga. Dolazili su postepeni i pojedinačno i ograničeni su bili na veća obalska naselja: Jurjevo, Starigrad, Jablanac i Karlobag, a privlačila ih je mogućnost zarade među bunjevačkim stočarima i ratarima, blizina šume i građevnog materijala i osobna sigurnost koju je pružala stroga vojnički organizirana Vojna krajina.
Treći sloj stanovnika pripada onima koji su u sjedištima tadašnjih kompanija za vrijeme Vojne krajine dolazili po potrbi službe, zadržavali se duže vrijeme. To su bili oficiri, podoficiri, manipulanti u vojnim skladištima drva, financijski službenici koji su ubirali razne pristojbe od uvezene robe, učitelji, župnici, trgovci drvom. Neki su od njih osnovali svoje obitelji u novom kraju i trajno se nastanili. Tokom vremena izmješali su se u obalskim naseljima sa pripadnicima svih slojeva i među njima je prestala svaka razlika. U planinskim naseljima nije bilo nikada novih doseljenika i današnji stanovnici tih naselja su uglavnom one prve migracione struje.
U planinskim djelovima Velebita uglavnom se bavilo stočarstvom, osnovano je gospodarstvo koje je danas izgubilo svoj značaj. Mlađe generacije su potpuno promijenile patrijahalni način života. Želja za boljim životom i višim životnim standardom je primamila mlađe naraštaje da napušta svoja ognjišta i traži posla u gradu. U planinskim dijelovima Velebita sve više se nailazi na napuštene kuće, porušene suhozide u kojima sada vlada šikara.